Kuća nade: Međunarodni dan osoba s invaliditetom

Kuća nade: Međunarodni dan osoba s invaliditetom

Pandemija kroz oči osoba s invaliditetom

Godina 2020. sve nas je malo prodrmala do srži i navela na dublja razmišljanja o životu i onome što je zaista bitno, poput ljudskosti, poštovanja, ljubavi. Svaki običan čovjek ove godine zasigurno je najveću želju imao samo ostati zdrav, a osobe s invaliditetom još jednu, a to je da ne budu ponovno zaboravljeni.

Treći prosinca je Međunarodni dan osoba s invaliditetom te ovog dana pozivamo sve da barem na trenutak zastanu i postave si pitanje?  „Koliko mi kao osobe koje nemamo niti smo ikada imali neku fizičku ili psihičku poteškoću okarakteriziranu kao invalidnost, koliko mi zapravo znamo o njihovim problemima, o njihovoj borbi, pogotovo o njihovom strahu uslijed Covida-19?“.

Ako sami nismo osobe s invaliditetom, ako nemam nekog svog bližnjeg koji je osoba s invaliditetom ili dijete s poteškoćama u razvoju, najvjerojatnije je da će taj odgovor biti: „I ne baš previše“. Većina nas zna ponešto iz priča koje se s vremena pojave na vijestima ili u člancima.

Ta priča, prizor, protresti će nas na par minuta, možda i na nekoliko sati, ali nažalost često će ostati na tome. Kada kažemo nažalost, mislimo zato što rijetko će se one pretvoriti u diskusiju s drugima pa i samima sobom, u želju da istražujemo, propitkujemo , u želju da se i mi s njima borimo za njih.

Covid-19 i dalje ne posustaje, a tijekom proteklih mjeseci imao je ogroman utjecaj na živote svih nas, od najmanjih sitnica poput prepoznavanja nečijeg osmijeha pa do najvećeg gubitka, gubitka socijalnog kontakta. Ali svakim njegovim malim popuštanjem i vraćanjem na staro mi smo se brzo vratili svojoj rutini i adaptirali. Ali za mnoge naše koji su osobe s invaliditetom, poteškoćama u razvoju i  raznim mentalnim bolestima, ima puno veći udar, ima puno snažniji odjek i nažalost puno opširnije posljedice.

Uslijed ove pandemije, svi smo mi doživjeli i doživljavamo još uvijek dio onoga što osobe s i invaliditetom proživljavaju svakodnevno, a to je zatvorenost u kućama i ograničeno kretanje.

Kako su naši mladi s poteškoćama u razvoju ponekad kao jedini izvor doticaja s drugim ljudima i aktivnostima u vanjskom svijetu imali samo odlazak u Udrugu, ova ograničenja su imali veliki utjecaj na  psihofizičko stanje njih samih, ali i roditelja.

Veliki dio njih za vrijeme trajanje pandemije su bili gotovo potpuno zatvoreni u kućama i imali minimalno ili nikako kretanja, što je utjecalo na fizičko stanje, ali i  na psihičko stanje, povećanjem osjećaja izolacije, asocijalnosti i otuđenja od vanjskog svijeta. Pandemija, odsječenost, izolacija, beskontaktnost, strah, poremećene rutine su situacije s kojima se susrećemo i borimo svaki dan, a zamislite sad tu borbu i kroz oči osoba s invaliditetom.

Unazad nekoliko godina možemo reći da su glasovi osoba s invaliditetom postali snažniji, da su se promjene dogodile, a da su velike i pokrenute, ali svi smo u strahu da te promjene uslijed Covida počinju polako nestajati, postaju biti stavljene u zaborav.

Mnoga vrata slobode i izbora koja su im polako postajala sve otvorenija sada su potpuno zatvorena. Naša vrata slobode i izbora će se lako i brzo otvoriti kada sve ovo prođe, ali nažalost njihova borba će možda morati krenuti gotovo ispočetka zato što će se nakon završetka pandemije pojaviti novi prioriteti, a  gledajući u prošlost osobe s invaliditetom ne možemo sa sigurnošću reći da će biti među njima

Iz tog razloga pozivamo sve prijatelje, sve koji žele slušati, borimo se da njihovi život budu prioriteti, ne dozvolimo da se vratimo u stoljeća gdje su skrivani, budimo s njima, zalažimo se za njih uz njih.

"Nekada je najveći dar koji možeš dati drugome jest da ga uključiš"


Ivana Mijatović


Ispis   E-mail